Stjepan Planić
Stjepan Planić, hrvatski arhitekt (Zagreb, 27. XII. 1900 – Zagreb, 26. XII. 1980). Na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu diplomirao arhitekturu (D. Ibler). Radio kod R. Lubynskoga 1920–22., a od 1927. vodio vlastiti atelijer. Bio je član grupe Zemlja (1930–35). Nakon zapaženih natječajnih projekata (Klinička i Židovska bolnica u Zagrebu, 1931; Narodni dom na Sušaku, 1934), slijedi razdoblje pune stvaralačke zrelosti. Brojem dominiraju (oko 600 projekata) obiteljske kuće, koje odlikuju raznovrsna nekonvencionalna rješenja i funkcionalno oblikovani ugrađeni namještaj (vlastita kuća s atelijerom u zagrebačkoj Kukuljevićevoj ulici 62, 1932; vila kružne osnove na Gornjem Prekrižju 30, 1935), potom zgrade društvene namjene (Tomislavov dom na Sljemenu, 1935) te stambene kuće, u gradnju kojih uvodi vodoravne poteze prozora, duboke lođe i krovne terase kao i nova funkcionalna rješenja u unutrašnjosti. Uredsko-stambena osmerokatnica Napretkove zadruge u Gajevoj ulici 1 (1936) – tada najviša zgrada u gradu – i danas je svojim eliptoidnim oblikom i nazubljenim završetkom istaknuti urbanistički motiv Zagreba. Dobio je Nagradu »Vladimir Nazor« za životno djelo (1967). Izvor: Planić, Stjepan. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 17. 11. 2022. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=48581>.